Žurki je došao kraj i Sloba Radanović je počeo da se polako pozdravlja sa svima. Dok su mu se svi zadrugari zahvaljivali na predivnoj večeri, došao je red da se pozdravi sa Lunom Đogani. On je prišao i pružio ruku i okrenuo joj leđa. Ona nije imala hrabrosti da ga pogleda u oči. Nije mogla da izdrži bol koju je osjećala pa je pobjegla u pab gdje je na počela da urla i doziva njegovo ime.
Razočarana na način na koji je on njoj pružio ruku i kako se sa njom pozdravio kao sa strancem, ona je lila suze dok je Savo Perović gledao zatečen.
– Je l’ ono bio pozdrav, je l’ sam to zaslužila, kakvo je ono ponašanje, ja sam željela da budem sa njim cijeli život, on je bio moja sreća, moja ljubav! Ljubavice moja, je l’ to način, namjerno je došao ovdje da ja poludim. On je odradio svoj posao, dobio je marketing, ja se ovdje raspadam. On je ljubav moj života, on Sloba. Njega boli ku*ac za mene, on ima drugu djevojku, on je moj život. Poslije svega i sad bih mu dala sve, srce bi mu dala. Život bi mu dala ako mu bude trebao.
– Moja najveća bol je Sloba Radanović. Nisam uspjela da se saberem, nisam. Pukla sam. Je l’ ste svi zadovoljni. Ništa mi nije pjevao, dali sam zaslužila jednu pjesmu, samo jednu pjesmu. Zar samo jednu pjesmu, ljubavice moja, za mene. Neka pričaju šta hoće ja te volim, gade, ti si moj. Toliko sam željela da te zagrlim, ljubavi moja. Moj jedini muškarcu. Vidio si mi suze, sad se sladi tamo – jedva je izgovarala Luna dok su je Savo i Adam držali.
– Moja porodica je sve izgubila zbog njega, on se nije sjetio da me zagrli, go*va jedno – govorila je Luna dok su je njih dvojica smirivali.