Jelena Đoković danas proslavlja 34. rođendan, a njena biografija prepuna je detalja koji su dostojni filmskog scenarija. Supruga najboljeg svjetskog tenisera Novaka Đokovića i direktorka Fondacije “Novak Đoković” rođena je 1986. godine u Beogradu i dolazi iz skromne i skladne porodice.
Jelena Đoković bila je student ekonomije i finansija na italijanskom fakultetu “Bokoni” u Milanu. Samo jedna godina na ovom fakultetu košta oko 5.000 eura, ali Jelena je, kao i većina srpskih državljana koji studiraju na “Bokoniju”, dobila stipendiju ovog fakulteta. Živela je u studentskom domu, sa nekoliko cimerki.
Godinama se bavila sportom, a tako je upoznala i Novaka.
– Trenirala sam tenis čitavu osnovnu školu pa otud datira i moje poznanstvo sa Novakom, ali poslije sam nastavila da se bavim atletikom. Sestra i ja željele smo da odemo u inostranstvo, a jedan od načina da to ostvarimo bio je da dobijemo sportske stipendije jer nismo željele da opteretimo roditelje sa tako velikim troškovima. Na kraju, ipak nam nisu dodijeljene sportske već akademske stipendije. Sestra je prva otišla i to je za mene predstavljao veliki šok jer sam za nju izuzetno vezana. To se nije promijenilo, ali život nas je srećom ponovo spojio i sada radimo zajedno. Mojoj majci to je bio strašno. Ona nas i dan-danas ne prati na aerodrom, samo nas dočekuje – ispričala je Jelena jednom prilikom, gostujući u emisiji “TV lica – kao sav normalan svijet”, autorke Tanje Peternek Aleksić.
Jelena je odrasla na Dorćolu, a kao i mnoga djeca devedesetih doživljavala je, nažalost, i neprijatne situacije, poput one kada su joj nasred ulice ukrali patike.
– Stvarno sam se vratila kući bosa. Tada sam imala svoju simpatiju i on me je na krkače nosio da se ne isprljam. Išla sam na bazen “25. maj” i to se dogodilo u povratku – ispričala je svojevremeno.
Jelena je, kako bi sebi olakšala život, radila u parfimeriji, pa u sportskoj kladionici kao šankerka, a potom se oprobala i u drugim honorarnim poslovima.
– Moj prvi posao bio je sa 16 godina u parfimeriji. Zatim sam radila u kladionici, kao šankerka, pravila sam kafe, sokove, i taj posao radila sam kako bih zaradila za kartu do Italije, i otišla na studije. Nisam se dugo zadržala u kladionici i nakon toga bila sam promoterka nekih događaja. Mnogo toga sam radila i ništa mi nije bilo teško, sve je to za ljude. Imam roditelje koji su mi dali krila da poletim i više nego što je to bilo dozvoljeno u ono vrijeme rata i ekonomskih problema. Otac i majka su moja dva anđela, kao i moja sestra – ispričala je Jelena u jednom intervjuu.
Otkrila je i kako je izgledao njen studentski život.
– Hranila sam se u studentskoj menzi. Zahvaljujući stipendiji, svaki obrok koji podrazumijeva predjelo, glavno jelo i desert, koštao nas je upola manje nego bilo gdje da jedemo. Hrana nije bila ukusna, ponekad ni previše zdrava, ali barem sam jela konkretan obrok. Nedjeljom ili praznicima kada menza nije radila, snalazili smo se, skupljali novac i kuhali zajedno – istakla je Jelena svojevremeno na svom blogu.
Nedavno je ispričala i koji je bio prelomni trenutak u njenom životu, koji ju je odredio da bude to što je danas. U jednom trenutku, kada je došla u Milano, nije imala krov nad glavom.
– Bilo je to kada mi je bilo 17 godina, tada je moja dvije godine starija sestra Marija otišla u Ameriku na školovanje. Bile smo jako bliske, ona mi je bila najbolja prijateljica. Nakon što je ona otišla, shvatila sam da moram da odrastem. Najveći mi je šok bio kada se vratila, jer se promijenila. Drugi takav trenutak bio je kada sam u Milanu upisala studije poslovne administracije na Bokoni. Tamo sam naučila šta je zahvalnost – jer mi je pomogla osoba koja to uopšte nije morala. I to je jedna predivna priča koja me veže za Hrvatsku. Nisam odmah dobila mjesto u studentskom domu pa sam nakon mnogo peripetija preko mame došla do gospođe Lidije iz Šibenika, koja je u to vrijeme živjela u okolini Milana i radila u jednom domu za starije. Ona me je primila u svoj skromni dom. Spavale smo u istom krevetu, brinula se za mene kao da sam joj kćerka. Nije imala mnogo, ali sjećam se da mi je dala 50 eura džeparca i rekla – zaslužila si. Umrla je prošle godine nakon teške bolesti. Bile smo u kontaktu, a ja sam pokušavala da joj kažem koliko mi je važna. Nadam se da sam uspjela da joj zahvalim na svemu. Neki govore o neprijateljskim odnosima između naših država, ali za mene to ne postoji. Lidija me je naučila šta je zahvalnost jer mi je sve dala, a nije morala.
Izvor: Blic