Folkerka Vera Matović koja živi u vili na Dedinju za koju se priča da vrijedi oko 3,8 miliona eura, svojim radom je uspjela sebi dda obezbijedi lagodan život, a sada je otvorila dušu, pa progovorila o stravičnim stvarima koje su pratile nju i njene kolege tokom decenija duge i blistave karijere.
Naime, pjevačica u ispovijesti tvrdi da je njena generacija morala da se namuči da bi zaradila. Vera je podijelila bolno iskustvo koje su imali ona i njen kolega Era Ojdanić kada su im oboma preminuli očevi.
– Meni je majka umrla u četvrtak, a ja sam u ponedjeljak otišla da pjevam. Ona je za to vrijeme bila u kapeli dok smo čekali da je sahranimo. Otac mi je umro, otprilike kad je i Erin otac preminuo. I zajedno nas dvoje idemo 2000. da pjevamo ispraćaj čovjeku, a očevi nam leže u kapelama – otkrila je pjevačica jezive detalje i nastavila:
– To je bilo strašan osjećaj. Oboje dođemo u crnini, i ja ga pitam: Eki, kako da uđemo u crnini, čovjek ispraća sina u armiju. I on kaže kako se nije sjetio da je u crnini. Imam, kaže u kolima teksas jakne. Onda zajedno uđemo sa teksas jaknama unutra u dvorište sa osmijehom na licu. Mi smo bili toliki profesionalci da se na našim licima nije vidjela tuga koju smo nosili u srcu. Neke kolege su lagale da im je otac preminuo, a otišle na drugu tezgu da pjevaju – rekla je folkerka za Srpski telegraf, koja važi za jednu od najvećih zvijezda narodne muzike osamdesetih, pa sve do danas, koliko uspješno traje.
Vera Matović priznaje da je estradni novac i sve što je stekla tokom 50 godina duge i berićetne karijere krvavo stečeno, ali u bukvalnom smislu.
– Naše pare su zaista krvavo zarađene. Ja sam odlive dobijala. Jednom prilikom na Pantelijev dan, jedne godine u Takovu kod Milanovca. Naježim se sva kad se toga sjetim i sada. Prođe me jeza i žmarci. Tu je bio podignut šator, nema krila. Promaja duva na sve strane. Pjevala sam, a na meni je bila kratka suknjica i krv mi šikljala niz noge. Siđem sa scene, izađem. Rekla sam doktoru odakle dolazim. On mi kaže da hitno idem kući. Nisam to uradila da ne propadne moj gazda. Obučem suknju maksi i ponovo se tamo vratim. Dolazim poslije dva i po, tri sata, a oni svi čekaju mene. To je bukvalno krvavo zarađen novac. Narod treba ovo da zna, da ne misli da smo mi ovo zaradili roleks, slike ili tašne ko zna kako, mi smo to zaradili od tog naroda ispod šatre. Oni su željeli nas, niko njima nije zavukao ruku u džep. Mogla sam tad da platim glavom, da umrem, ali sam htjela da gazdu ispoštujem – završava Vera u ispovijesti za gore pomenuti list.
Izvor: Srpski telegraf