Pevač narodne muzike preminuo je danas, 11. oktobra u kući.
Popularni pjevač narodne muzike preminuo je danas u 79. godini života
“Nema raja bez rodnog kraja, nit miline bez Krajine”, rečenica je koju najčešće izgovarao Boro Drljača, popularni pjevač krajiške i narodne muzike, kojeg su životni putevi ispod Grmeča odveli u Beograd.
U velegradu je imao sve, ali ne i parče rodne grude. Posljednji rat je odnio sve što je imao u Donjoj Suvaji kod Bosanske Krupe, kuću i pomoćne objekte. Kraj porušene kuće Boro je nedavno, zahvaljujući donacijama, sagradio vikendicu, koja se nalazi samo nekoliko metara od zgarišta porodičnog gnijezda, u kojem je proveo djetinjstvo i ranu mladost.
“Pokojna supruga i ja smo imali veliku želju da kuća bude obnovljena. Donacijom sam sagradio vikendicu i danas sam najsretniji kada dođem na svoj rodni prag”, kaže popularni pjevač.
Život ga nije štedio. Prije četiri godine nastradala mu je supruga, ali i pored toga ne posustaje, što svjedoče riječi naslovne numere sa zadnjeg albuma: “Sva se tuga svijeta srušila na mene, živim bez zavičaja i voljene žene. Bolan liježem, bolan ustajem, idem dalje ne odustajem.”
Pjesma je to koja opisuje njegov sadašnji život.
Uprkos svemu, nasmijan i vedrog duha, Boro svakih 15 dana dođe u svoj dom u Suvaju, razgovara sa rijetkim komšijama, sinovcem Mladenom, koji jedini živi na imanju Drljača, i pije vode sa Torlakovca vrela.
“Tada se odmaram i uživam. Zbog toga sada vrijedi živjeti. Najljepše je ljeti, kada prohladan vjetar duva sa Grmeča. Pred svaku zimu dođem i nacijepam drva da se mogu grijati”, kaže Boro, koga i zatičemo u cijepanju drva i pripremama za zimske dane.
Boro Drljača do sada ima snimljena 53 albuma ili oko 500 pjesama, što je za naše, ali i svjetske okvire vjerovatno rekord. Od tog broja, kako kaže, više od 100 će pjesama ostati za sva vremena u narodu.
“Pjevam srcem i pišem životne pjesme u kojima se mnogi prepoznaju, zato imam veliki broj hitova. Kada bih opet bio na početku opet bih izabrao muziku jer tu sam ekspert. Nema boljeg od Bore, poznajem sto zanata i za mene nema zime”, kaže ovaj pjevač.
Pet decenija karijere: Boro Drljača je u rodnom selu završio četiri razreda osnovne škole. Malu maturu, kako se tada zvala osmogodišnja škola, završio je u Bosanskoj Krupi do koje je svakodnevno pješačio po 10 kilometara.
“Nakon toga sam otišao u Bačku Topolu gdje sam završio Srednju poljoprivrednu školu. Poslije srednje škole sam otišao u vojsku gdje sam i počeo da pjevam. Studirao sam agronomiju, apsolvirao je, ali nisam diplomirao. Da jesam možda bih bio direktor neke zemljoradničke zadruge, ali srećom nisam. Velika upornost je recept za uspjeh. Ako si slab i pokolebljiv nema te nigdje. Bitno je da se ne silazi sa kolosijeka i uvijek treba biti direktan”, priča on.
Interpretator je legendarnih hitova kao što su: “Mala moja iz Bosanske Krupe”, “Pješke idem iz grada”, “Plači, mala, plači”, “Gorom pjeva mladi Radivoje”, “Ja sam šnajder”, “Nema raja bez rodnog kraja” i mnogih drugih.
“Iako ću za godinu dana ući u osmu deceniju života, glas me idealno služi. Svi se oko mene čude, pa moram priznati – i ja. Mislim da je za to zaslužan i grmečki vazduh, jer svakih 15 dana, kada nemam snimanja u Beogradu, dođem u svoj rodni kraj”, kaže on.
Prisjećajući se svog djetinjstva u Suvaji, napominje da je ratno siroče, jer mu je majka dok ga je držala u naručju stradala od ustaškog mitraljeza, koji ju je presjekao ispod njegovih nogu. Bile su mu samo dvije godine.
“Od tada sam učio životnu školu. Kada sam odrastao i krenuo u muzičke vode, počeo sam da pišem poeziju. Prva pjesma koju sam napisao je ‘O majci’. Kada sam nakon 30 godina saznao gdje je sahranjena sagradio sam joj spomenik i napisao stihove: ‘Ti si radost moja, koju tama skriva, ja bih sretan bio da si, majko, živa'”, sa suzom u očima priča Boro Drljača.
Muzičku karijeru počeo je prije 50 godina, a profesionalno muzikom se bavi 45 godina, od kada je član Udruženja estradnih umetnika Srbije.
Svira 10 instrumenata, među kojima tamburu, harmoniku, frulu, usnu harmoniku i druge.
“U društvu sa Đorđem Marjanovićem, Lepom Lukić, Cunetom Gojkovićem stekao sam status istaknutog umjetnika. Rekorder sam u diskografiji, jer je album ‘Idem dalje, ne odustajem’ 53. po redu. Mislim da je to rekord i u svijetu, a ne samo kod nas. Najstariji sam aktivni muzičar u Srbiji i u BiH”, kaže Boro.
Koncert u Sidneju: Boro Drljača je do sada obišao sve zemlje svijeta u kojima ima iseljenika sa naših prostora. U Americi je samo ove godine bio dva puta. Pjevao je u Kanadi, Australiji, Njemačkoj, Švajcarskoj, Francuskoj i drugim zemljama.
“Najviše mi se sviđa Australija, zemlja u kojoj nema snijega. Bez obzira što sam rođen na planini, ne volim zimu”, kaže on.
Najveći pečat na njega je ostavio koncert u “Opera Houseu” u Sidneju, gdje je pjevao prije 30 godina.
Od svih pjesama najdraža mu je “Plači, mala, plači”, koja je postigla jedan od najvećih uspjeha u njegovoj karijeri.
“To je životna tema koju sam opjevao i ponudio PGP RTS. Nakon mjesec dana ‘ležanja’ materijala kod njih, otišao sam u ZAM. Pjesma je postigla neviđen uspjeh i onda su mi se javljali ljudi iz PGP-a žaleći za tim albumom, ali ko im je kriv. Na tom albumu sam prepjevao ‘Za ljubav tvoju’, pa sam snimio ‘Verenicu’, ‘Žutu proju’, ‘Podignimo čaše domaćine'”, kaže Boro.
Unuče mu želja: Kaže da je svjestan da je sve životne želje teško ispuniti. Što se tiče muzike, sve mu se ostvarilo. U životu je imao problema i sve ih je s manje ili više boli prevazišao. Sada mu je najveća želja da ima unuče. Međutim, sinovi Vladimir i Branislav se još ne žene.
“U životu imam sve. Napravio sam kuće, postao neko u životu, tako da mi je jedina želja unuče”, otkriva.
Ističe da je došlo vrijeme kada se na estradi niko ne druži, niko ništa ne pita, jer misle da su svi najpametniji.
“Smatram da sam jedinica mjere kako se ovaj posao radi. Ja sam uvijek aktivan, pravim turneje i koncerte i mnogi bi trebalo da se ugledaju na mene. Osim mene, jedino tako radi Vera Matović, koju zovu ženski Drljača”, navodi on.
Smatra da je danas puno lakše raditi i postati poznat. Nekada se moralo znati pjevati, dok se danas više gleda nego sluša.
“Imam trajne snimke za Radio Sarajevo i Radio Beograd i to je potvrda kvaliteta. To nije mogao uraditi svako. Moje koleginice danas su zgodne, lijepe, razgolite se, ali ne znam dokle će tako. Danas važi pravilo da koliko imaš para toliko si popularan. Od 20 pjevača koji se pojave njih tri postanu popularni, ostali padaju”, smatra Boro.
Dok se u domu Drkljača u Suvaji kuva pasulj s rebarcima, Boro sa osmijehom na licu kaže da voli da jede sve što je dobro spremljeno. Razgovor završava konstatacijom da na “jelo i na žene ima najveći apetit”, a zatim odlazi da donese nacijepana drva i priloži vatru. Jugovina je nagovještavala snijeg koji na Grmeču zna biti velik do oblaka.
Pjevao Titu
Ono što će Bori ostati u sjećanju su nastupi za predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita, kojem je redovno pjevao i sa kojim je često išao u lov, što je u to vrijeme bila velika privilegija.
“Ponosan sam na to, jer je Titu pjevati bila prava čast. Bio je protokol koji kaže ko može pjevati, a ko ne. Kod Tita sam jako cijenio to što je o svemu vodio računa. Na svečanostima prvo zove šefa protokola, da ‘muzika’ jede prva. Govorio je: ‘Dok oni budu jeli, mi ćemo da pjevamo”, sjeća se Boto.
Poezija
Pored pjesama koje je otpjevao, Boro piše i poeziju. Uskoro treba da izda knjigu.
Među prvim pjesmama koje sam napisao je pjesma ‘Bihać’, o centru Bosanske Krajine i Like”, kaže pjevač.
Jubileji
Ove godine Boro je trebalo da obilježi 45 godina karijere, ali je to prolongirao za narednu godinu. Najvjerovatnije će održati koncert u “Beogradskoj areni”.
“Praksa je da popularni pjevači obilježavaju svoje jubileje. Ja sam 25 godina i 30 godina rada obilježio u beogradskom Domu sindikata, a 35 i 40 godina u novosadskom ‘Spensu'”, rekao je Boro.
novi.ba