Džej Ramadanovski nikada se nije stidio porijekla, iskreno je pričao o teškom djetinjstvu, koje je dijelom proveo u vaspitno-popravnom domu “Vasa Stajić” na Voždovcu. Ekipa Srpskog telegrafa imala je priliku da zaviri u školu koju je u okviru doma pohađao Džej.
Vidjeli smo učionicu u kojoj je učio, zadnju klupu u lijevom redu, gdje je sjedio, hodnik ka sobama gdje je kao dječak spavao. Kako je zapisano u knjizi upisa, u dom je stigao u avgustu 1975, sa samo 11 godina.
– U dom je došao kao dječak zbog sitnih krađa i džeparenja. Starije kolege su mi pričale da je bio veselo dijete, stalno je pjevao i zabavljao drugare. Ispod te veselosti krila se velika tuga u djetinjim očima, nedostajala mu je ljubav koju nije dobijao u porodici. Djeca koja su kod nas su negdje emotivno oštećena i žive s teškim duševnim teretom i osjećajem odbačenosti ne samo od društva već često i od porodice – ispričala je Snežana Kojić, direktorka Škole za osnovno i srednje obrazovanje djece sa poremećajem u ponašanju “Vožd”, i nastavila da evocira uspomene:
– Stalno je dolazio u školu, donosio je djeci lopte, pomagao. Djeca su ga obožavala, a on je često razgovarao s njima i učio ih samopoštovanju, koje im najviše nedostaje. On je bio čovjek kome popularnost i uspjeh koje je ostvario kao pjevač nisu toliko bili bitni koliko da pomogne djeci koja su rasla u domu, kao i on. Često mi je pričao o nekadašnjim nastavnicima i koliko im je bio zahvalan što su mu pomogli da postane to što jeste. Planirao je da napravi humanitarni koncert za djecu ovog doma, ali tada je već bio slabog zdravlja i ti se planovi, nažalost, nisu ostvarili. U našu školu su išle još mnoge danas poznate ličnosti, ali niko, kao Džej, nije pričao svuda o nama sa tolikom ljubavlju, niko kao on nije brinuo za nas iako je davno izašao iz ovih klupa.
Kako to sudbina ume da umiješa prste, Snežana je prvi put srela Džeja mnogo prije nego što je postala direktor škole “Vožd”. Upoznala ga je preko supruga, ugostitelja, i sa Ramadanovskim je više od 28 godina bila porodični prijatelj.
– Nema tog porodičnog slavlja ili naše slave na kojoj nije bio i Džej. I kad god bismo se sreli evocirao bi uspomene iz djetinjstva. To je bio čovjek koji vas iskrenošću i šarmom potpuno obori s nogu. Njegova smrt mi je izuzetno teško pala – kaže s tugom u glasu Snežana, koja je sa pevačem bila u kontaktu do posljednjeg dana.
Inače, i sam Džej je više puta sa suzama u očima pričao da ga za devet godina boravka u domu majka nikada nije posjetila, samo otac.
– Imao sam šest godina kada su se moji roditelji razišli. Majka je otišla sa sestrama i sreću našla uz drugog čovjeka, otac se preselio u Austriju da radi, a ja sam ostao s babom na Dorćolu. Bio sam nestašno dijete, bježao sam iz škole i igrao klikere na Kalemegdanu. Zbog nestašluka baba me je često tukla gajtanom od pegle. Kad bi mi zafalilo para, odžepario bih neku gospođu koja se sa cegerima vraćala s pijace. Zbog šibicarenja i džeparenja završio sam u domu – ispričao je jednom prilikom Džej.
Međutim, koliko god mu je bilo teško u tim dječačkim danima kasnije, kao uspješan pjevač, često se vraćao u dom i, kao dobri duh, bdio nad štićenicima.
Izvor: Republika.rs