Mnogi se još uvijek dobro sjećaju Jugoslavije i Jospia Broza Tita, a kao glavni razlog navode poseban odnos države prema radnicima, koji su bili maksimalno zaštićeni.
Povijest govori kako radnici nikada u praksi (bar u to vrijeme i unutar socijalističkih zemalja) nisu dignuti na takav pijedestal na kojem su bili u Jugoslaviji. A zašto, dokazat će i nekoliko činjenica koje se u današnje vrijeme nalaze van granica mogućeg.
Onda nitko nije pitao za nacionalnost, materijalni status nije bio bitan, a ljudi su se cijenili po svojoj osobnosti.
Nisu bile rijetke priče ljudi koji su od kvalificiranog radnika došli do direktora jedne radne organizacije. Zaposleni su dobivali bonove za topli obrok, pa su se hranili u restoranima društvene prehrane ili na kioscima koje su prodavale uglavnom kobasice i hrenovke.
U SFRJ se smatralo normalnim da zaposlenicima bude plaćen topli obrok. Radno vrijeme je bilo od 7 do 15 sati uz pauzu koju su ljudi koristili za ručak u gore spomenutim restoranima.
Subote i nedjelje su bile neradne, osim za one radne organizacije kod kojih je priroda posla zahtijevala da se radi i za dane vikenda. A za godišnje odmore, tu su uglavnom bila radnička odmarališta a u koja se opet išlo preko organizacije sindikata.
Moglo se platiti na rate tijekom godine, pa je taj obiteljski godišnji odmor bio sasvim normalna stvar i rijetki su bili oni koji nisu posjetili neka od tih radničkih odmarališta.
Plaće su uglavnom bile isplaćivane gotovinski, i to u firmama. Novac se nalazio u kuvertama. Bez većih problema su se mogla koristiti neplaćena odsustva, bolovanja, a sistematski pregledi bili su obavezni za sve.
Kada bi netko od radnika u mirovini umro, automatski je to za pokojnog značilo i besplatan sprovod. Ako bi umro za vrijeme radnog vijeka u istu firmu zaposlili bi istovremeno nekoga od najužih članova obitelji kako bi mogli od nečega živjeti.
Čini se da je onda radnik bio gospodin, plaća mu gospodska a na licu se uglavnom ocrtavao osmijeh i nekakav poseban žar…
jugoslaven-sam.info