U prvim godinama stvaranja Saveza, kada je formirana reprezentacija i pripremana za nastupe na internacionalnoj sceni, selektor se birao “prirodnim putem”. Najprije Mirsad Fazlagić, potom Fuad Muzurović. Oba velikani bh.fudbala i šire. “Mirso” je vodio “Ljiljane” na Mediteranske igre u Monpeljeu, a “Muzur” je bio selektor u prvim kvalifikacijama kada se igralo za nastup na SP 1998.godine u Francuskoj.
U godinama poslije, pa sve do danas selektore su birali: menadžeri, političari, Tehnički komitet i razna druga bulumenta s jasno naglašenim željama i apetitima.
Podsjetimo da je u prvom pokušaju da preuzme bh. reprezentaciju Ćiro Blažević “pao” u Predsjedništvu BiH. Premda je tadašnji direktor saveza Ahmed Pašalić u Zagrebu sve dogovorio s Ćirom, najavio doček na sarajevskom aerodromu, izbor je zaustavio Jusuf Pušina, tada predsjednik NSBiH. Pušina je uvjerio tadašnje članove Predsjedništva Beriza Belkića i pokojnog Jozu Križanovića da ulože “veto” na Ćirin dolazak. Tako će i biti. Srbe u NSBiH nije pretjerano zanimalo ko će biti selektor. Smatrali su to bošnjačkim “vitalnim” interesom. Niti su lobirali za svoje, ni rušili one koje bi predložili federalni partneri. Helem, kako nije prošao Pašalićev Ćiro, a ni Pušina nije imao dovoljno ruku za Aleksandra Ristića, kojem se želio zahvaliti za sve što je “Rile” činio u najtežim godinama za BiH, za selektora je izabran Blaž Slišković.
U to vrijeme i pokopno društvo “Bakije” proširilo je zonu djelovanja. Njihovi predstavnici sve su češće putovali na gostovanja s reprezentacijom pa su i oni “amenovali” nove selektore. Ili, a i toga je bilo, nisu dali zeleno svjetlo za nekog kandidata. Ako su se pitali ko će, recimo, biti direktor državnih kompanija, zašto je čudno što su poželjeli birati selektora. Čaršija se itekako pitala. I ondašnji reis Mustafa Cerić, a to je desetak godina od nastanka bh.reprezentacije, često je viđan u svečanoj loži i u društvu čelnika NSBiH. Dobro, imao je Savez nekako stručno tijelo, koje se zvalo Tehnički komitet, u kojem je “struka” raspravljala, “češljala” pristigle biografije, kada bi se, prethodno, nekome od selektora nasapunjala daska, te davala svoje mišljenje.
Ustvari, zadatak “stručne” komisije, na čijem je čelu, srećom kraće vrijeme, bio izvjesni Vuković iz Crkvine kod Šamca, bio je da pročita ime s papirića, koji je dostavljen od strane čelnika NSBiH.
“Stručna” je komisija, kako je to inače kod nas, nacionalno izbalansirana. Jedini reprezent struke bio je prof. Munir Talović, dok su ostali članovi bili besposličari i produžene ruke članova Izvršnog odbora NSBiH.
Kasnije se Savez “sjetio” da bude krajnje otvoren, pa je putem “javnog poziva” tražio selektora. Javljali su se znani i neznani, stručnjaci poput Trapatonija, Magata, Capela, Klinsmana, Zemana… U jednom takvom pozivu prijavio se Jirži Plišek, pa i Šener Bajramović. Komisije, lobisti, menadžeri, čelnici Saveza nudili su, gurali i Okuku, Rajevca, Santrača, Hotića, Stepanovića… Ozbiljno se razgovaralo samo s onima koji garantiraju medijsku promociju za pregovarače iz NSBiH, pa se tako u Zagreb išlo na noge Ćiri Blaževiću, Vahi Halilhodžiću u Promajnu kod Makarske i na druge destinacije. Jedne su prilike čelnici Saveza otišli u Ljubljanu na pregovore s potencijalnim selektorom Branom Oblakom. Pregovori su propali iz bizarnog razloga. Niko nikoga nije raspoznavao. Oni, skorojevići iz saveza, nisu znali Oblaka, a njemu nisu ništa predstavljala imena iz pregovaračke trojke NSBiH.
Više od stotinu imena u galeriji raznoraznih likova, dovođeno je u vezu s bh.reprezentacijom. Jedno, veliko trenersko ime, u NSBiH nikad nisu zvali. Osim prijateljskog poziva Jasmina Bakovića, koji je dugogodišnji prijatelj i nekadašnji saigrač Vlade Petkovića. Baković je godinama uspješno obnašao funkciju generalnog sekretara NSBiH, pa je i tim prijateljskim kafama svojim šefovima u savezu želio skrenuti pažnju na odličnog trenera i džentlmena, piše Sportske.ba.
Istina, Petković je bio angažiran ili kao trener Yang Boysa ili Lazia… Petković se sam nikad nije nudio. Hvalio je druge kandidate, branio se klupskim obavezama. Svoju ljubav prema BiH iskazivao je u svakoj prilici. Tako je, u vrijeme, kada Savez nije imao prebijene pare na računu, pozvao bh.reprezentaciju da sparinguje Švicarskoj. NSBiH je zaradio pristojne pare, kurtoazno se zahvalio, ali iz Saveza nikad niste čuli jasnu poruku “ŽELIMO PETKOVIĆA ZA SELEKTORA!”
Zašto je to tako, znaju oni koji su vladali u savezu. Uostalom, Petković se nije uklapao u “model” po kojem u NSBiH godinama biraju selektore. Po nacionalnom ključu. A “Dado” nije ni Srbin, ni Bošnjak ni Hrvat. Petković je poliglota-govori pet svjetskih jezika- posjeduje fakultetsku diplomu, potječe iz čuvene fudbalske porodice. Dadin otac Ivica bio je nekad vrsni nogometaš, napadač Želje i Sarajeva. I bliski rođaci Zoran ” Zoka” i Goran Šumar također su bili nogometaši. Zoran je bio jugoslovenski prvoligaški igrač i sudija, a Goran je jedan od najboljih sportskih novinara u BiH. Vladimir Petković je vrhunski stručnjak i još bolji čovjek.
raport.ba