Miloš Bojanić odrastao je u kući bez toaleta, a danas ima nekoliko vila u Srbiji i inostranstvu! Folk pjevač s ponosom ističe da se u djetinjstvu kupao u štali sa konjima, a zahvaljujući radu i trudu, kasnije je zaradio čitavo bogatstvo.
– Rođen sam u zdravoj porodici u jednom selu u okolini Bijeljine. Bili smo skladna porodica i ništa nam nije nedostajalo. U to vrijeme nismo ni znali šta je kupatilo, jer ono nije ni postojalo. Nismo imali toalet u kući, već poljski WC, a kupali smo se u štali kod konja. Ali to je tada bio normalan način života. Tako je živjelo cijelo selo – kaže Bojanić.
Sve što je u životu zaradio Miloš je uložio u nekretnine. Posjeduje vilu u rodnom selu, koju je napravio za pokojne roditelje, a ima i jednu od najljepših kuća u Sremskoj Kamenici, kao i na obali Baošića u Crnoj Gori. Velelepnu kuću u Novom Sadu ostavio je poslije razvoda prvoj ženi Dragici, sa kojom ima sinove Baneta (47) i Mikicu (43).
– Prošle godine sam slavio 70. rođendan i 60 godina rada. Danas radim bržim tempom nego kada sam imao 15 godina, ali ne zato što moram, nego zato što volim. Zbog toga sada imam kuću na moru i u Sremskoj Kamenici, u najelitnijem dijelu Vojvodine, koja liči na dvorac. Djeci sam namijenio nekretninu u Bosni i kuću u Novom Sadu. Nečije špricere, viskije i pare potrošene u kazinu teško je prebrojati, ali moje cigle je lako. Međutim, sve to ide iz kuće. Mene su roditelji odmalena naučili zdravim radnim navikama – priča Miloš i prisjeća se prvih radnih dana:
– Moja porodica je imala veliko imanje, na kojem sam radio još kao dijete. Falilo mi je da se igram sa drugarima, ali isto tako mi nije bilo teško da radim. Sa 15 godina sam sjekao zimzelene biljke po šumama i snijegu, od kojih su se pravili vijenci, i poslije sam to prodavao. Od oca sam naučio da pravim i poslije prodajem korpe za branje kukuruza, koje su žene nosile na pijacu. On je bio majstor za to. To su bili sezonski poslovi, a pored toga sam plijevio pšenicu i jagode u njivi. E to sam najviše mrzio. Toliko to nisam volio da i danas moja supruga Branka ne smije da unese jagode u kuću. Inače, naše njive su bile na 400 metara od fudbalskog igrališta. I dok smo pokojna sestra i ja čupali travu oko jagoda, moji vršnjaci su igrali fudbal. Čuo sam ih kako vrište i udaraju loptu dok sam ja radio. Eto, tako je izgledalo moje djetinjstvo.
Folk pjevač je još kao dijete pokazao interesovanje za muziku, kao da je predosjetio da će zahvaljujući njoj uspjeti da se obogati:
– Počeo sam da pjevam sa 15 godina, kada smo u kuću uveli struju. Sjećam se da je moja strina, koja je živjela u komšiluku, kupila kasetofon i držala ga na prozoru, tako da cijelo selo čuje muziku. Uživao sam da slušam te pjesme. Nekoliko godina kasnije, kada sam šinobusom odlazio kod pokojnog strica u Novi Sad, sreo sam jednog sređenog čovjeka u odijelu. Tokom puta me je čuo kako pjevušim i prišao mi je da se upoznamo. Pokazao mi je svoju legitimaciju, na kojoj je pisalo da je “član estrade u Novom Sadu”. Kao da sam ja seljačina znao šta to znači! Pitao me je da li želim da pjevam s njim i njegovim orkestrom. Odmah sam pristao, jer sam zamišljao da je to neki bend sa gitarom, violinom, harmonikom… Međutim, kada smo stigli u Irig, shvatio sam da je to zapravo tamburaški orkestar. Obukli su me u lijepo odijelo i počeo sam s njima da nastupam u jednom restoranu na Iriškom vijencu. To je trajalo sve dok nisam dobio poziv za vojsku”, ispričao je Miloš Bojanić.
Izvor: Informer