Kako radim sa ljudima tako čujem razne naglaske i dijalekte i jučer mi na šalter dođe neki lik da ovjeri neke papire.
U toku ovjere njemu zvoni mobilni i čujem ga kako priča na pirotskom dijalektu, a kako sam iz tog grada spuca me neka nostalgija i zamalo da briznem u plač jer mi fale i moji, i društvo, i Kej koji je divan u ovo doba godine, i pivce na stepenicama ispred ekonomske škole, i ljudi, i gužva subotom na gradskoj pijaci, i moja Tijabara, i komšika Ana koja je znala skoro svakog jutra da mi u prolazu baci jednu krem bananicu na prozor.
Završim sa papirima, dam ih tom liku, on se zahvaljuje i ja mu dobacim nešto što bi samo čovjek iz Pirota razumio.
Koliko se samo obradovao i bio je toliko uporan da me časti pivom da je sa mnom sjedio i čekao kraj radnog vremena ne bi li me odveo.
Kad bi samo bilo posla u mom gradu ne bih se nikada selio iz njega, toliko mi fali
