Od pok.ojnog djeda sam kao jedini unuk naslijedio 120.000 eura. Par godina prije svoje sm.rti je sve što je imao rasporodao, jer nije želio da me zamara i opterećuje sa imanjem koje je imao. Od tada me svi gledaju kao nekog BOGA, šlihtaju mi se i sl.
Moji roditelji traže da njima dam da oni upravljaju novcem, prijetelji mi već predlažu koje auto da kupim i druge gluposti. Međutim ja sam sav taj novackoji sam naslijedio odlučio da dam na čuvanje banci. Čak neću ni kamate dizati, jer mislim da sam mogu da to zaradim. Trenutno studiram i preko sudentskog servisa radim, i to mi je sasvim dovoljno da živim normalan studentski život. Najlakše je potrošiti novac koji je neko drugi stekao.
Gade mi se ljudi koji imanje koje je neko sticao cijeli životni vijek, spiskaju za par mjeseci, na automobile, putovanja i druge gluposti. Moj novac, mislim djedov, neka ga na banci, možda nekada i zatreba, ali nadam se i vjerujem da neće i da ću i ja imati svojim nasljednicima nešto da ostavim, nadam se barem duplo više nego sam ja dobio.
