Finansijski pomažem prvog komšiju jer je već čovjek u šezdesetim, skoro je ostao bez posla, nema nikog svog i čeka penziju kao ozeb’o sunce.
Nije mu ostalo mnogo do penzije još možda oko godinu dana, a nijedan poslodavac neće da ga primi bar da mu učini tu uslugu i osigura ga dok ne ispuni starosni uslov.
Osnovni i jedini razlog zašto sam bolećiv na tog čovjeka je taj što iako nikada nije imao svoju djecu uvijek je nas djecu iz komšiluka pazio kao da smo njegovi.
Kupovao nam sitnice, vodio nas u prirodu i na izlete i često su naši roditelji ostavljali njemu na čuvanje, a moji nebrojeno puta.
Zbog svega toga ne mogu da ga ostavim na milost i nemilost jer se takav dobar čovjek rijetko nalazi i sa njim imam najljepše uspomene iz detinjstva jer se prema meni ponašao kao da sam mu rod najrođeniji.”
