Jedni ne igraju Evropu jer se tamo nisu plasirali, drugi jer su zakasnili s isplatom duga, dok treći idu da budu podstanari prvima jer nemaju vlastiti stadion
Pokušajmo zamisliti samo kako bi se mogli stvari odvijati tog 8. avgusta u Zenici. Imaš tamošnji klub koji ni blizu prethodnih godina Evropi nije bio, a ipak ti se dešava neka utakmica pred nosom. Ko igra? Pa vjerovatno najomraženiji klub svakom prosječnom zeničkom ljubitelju fudbala.
Igraš dakle cijelu sezonu da bi bio prvak ili izborio nastup barem u Evropskoj ligi, a onda kada se to desi, tamo negdje u miru i tišini zanemari se činjenica da nemaš gdje igrati pred svojim navijačima.
Radnikova sreća
Tako je recimo Radnik iz Bijeljine uz svesrdnu pomoć Željezničara, čija je administracija zakasnila s uplatom duga zbog čega “Plavi” nisu dobili licencu, ove godine otišao u Evropu i svoj meč 1. pretkola Evropske lige odigrao u Banjoj Luci. Kakva Bijeljina, kakvi bakrači, trebaju tamo biti sretni da mogu igrati uopće ligu koja se pretenciozno naziva Premijer.
I dok se raja – posebno u glavnom gradu BiH gdje odavno ne postoji isprofilirana publika za ozbiljan sport (dolazili su ovdje evropski rukometni prvaci i igrali pred 2.000 gledalaca), a malo je ima uopće i za druga kulturna, umjetnička, prosvjetiteljska dešavanja što oplemenjuju i čine život ljepšim (zamislimo samo pod kojim uslovima i koliko bi ljudi došlo na koncert „Iron Maidena“ čiji je nekadašnji frontmen usred rata došao da svira u Sarajevu i zato dobio posebnu nagradu od Gradske uprave za Dan grada, šesti april) – šprda sa „nedođijama“ koje se izdižu i nude primjer poduzetnosti, FK Sarajevo, prvak BiH, osvajač duple krune dospio je u situaciju da svoju narednu utakmicu Evropske lige mora igrati u – Zenici.
Mi imamo tramvaje, a gdje su vama, pjevali su sarajevski navijači, bilo Željini, bilo Sarajeva, svojevremno kad bi se njihovi omiljeni klubovi sastajali s Čelikom.
Osmog avgusta tako bi „Robijaši“ koji neće ni u ludilu doći da gledaju Sarajevo protiv Rozenborga ili Bate Borisova, mogli u sebi pjevušiti, mi imamo stadion, gdje je vama.
Grbavica baza – bez poraza
Dodatni apsurd je sljedeći. Nije palo na pamet čelnicima Sarajeva da prijave Grbavicu. Gdje ćeš sebi takvu bruku prijuštiti, radije ćemo u Zenicu, vjerovatno su razmišljali u klubu iz Titove. Otamo imaju i objašnjenje: Stadion Asim Ferhatović Hase u vlasništvu je Općine Centar, nije im pomogao ni NSBiH tako da su svi pomalo krivi ili u prijevodu niko nije kriv, nego je situacija eto takva.
Javašluk, neozbiljnost, nemar, nebriga za bilo koga osim za sebe i svoj trbuh, potpuno odsustvo smisla, plana, strategije, samo nama svojstveni ho-ruk i fokusiranost na instant-zaradu doprinijeli su da nam se i djeca, moj Reufe, smiju.
Jedni ne izađu u Evropu zbog trodnevnog kašnjenja uplate duga treneru kojeg prethodna uprava otpusti dan pred početak lige (?), šampion ne može dovesti 25.000 ljudi i kada to zasluži jer mora igrati na manjem stadionu koji je udaljen sat i po vožnje od Sarajeva… Pa zar još neko pored svega i dalje misli da postoji neki smisao bh. fudbala. I tužni smo, suze ronimo, a srdžbu ispoljavamo kada nam se reprezentacija ne plasira na Euro? Pa kako, kad čestito nemamo nijedan ozbiljan ili barem tri adekvatna stadiona u državi. A u Sjevernoj Makedoniji dolaze Real i Mančester junajted da na Filipu drugom igraju evropski Superkup.
I na kraju, šta bi se desilo, da li bi bilo još smješnije ili podjednako tužnije da je Sarajevo duguralo do trećeg ili četvrtog pretkola Lige prvaka. Pa dođe lijepo u Zenicu neki veliki klub. Čiji bi to bio praznik fudbala?