Moju sestru volim kao dva oka u glavi… Ne znam možda zato jer smo blizanci, jer ta ljubav je nešto što se ne može opisati.
Kada se sestra udavala, ja sam tom njenom mužu, ZETU rekao da dobro vodi računa šta radi i kako se ponaša prema njoj. Dva mjeseca kasnije kada sam vidio na sestrinom licu modricu, bilo mi je dovoljno da shvatim da ju je udario, MOJU SESTRU, MOJ ŽIVOT. Sjeo sam u auto, otišao do njega na posao i nalupao ga ono baš, baš. Njegove kolege zvale policiju, mene priveli i da mu kolega nije bilo ko zna kako bi zet završio, ovako ostao je živ.
Zbog nanošenja težih tjelesnih povreda dobio sam mjesec zatvora i dobru novčanu kaznu. Kada me sudija upitao da li se kajem samo sam mu kratko rekao:
“Ako je cilj zatvora da mene spriječi da ponovim ovo krivično djelo onda me gospodine sudija pošaljite odmah na doživotnu robiju. Jer ako on (moj zet) ili bilo ko drugi digne ruku namoju sestru, ja ću ovo opet da uradim, možda i gori da budem…”
Čovjek mi kaznu zatvora promijenio u 3 mjeseca uslova. Od tada je prošlo skoro 3 godine i nikada više zet nije ružno pogledao moju sestru, a kamoli da joj učini nešto nažao. Problem treba u korijenu spriječiti i da ga nisam tada nalupao kao majmuna ko zna kakav život bi imala moja sestra.”
.
.
.
.
.
.
