Pismo Mire Furlan svima onima koji su je naterali da pobegne iz Hrvatske: Nikad se neću odreći svojih beogradskih prijatelja

182

Istovremeno, dok na prostoru bivše Jugoslavije brojne hrabre žene r….h duša dižu svoje glasove i isteruju kukavičku fukaru na čistac, u Americi je galopirajuća bolest odnela Miru Furlan. Ponosnu, fragilnu i odvažnu ženu koju je početkom devedesetih 20. veka ovde šutirao i pljuvao ko god je stigao.

Ovim rečima novinar hrvatskog portala Telegram piše o vesti da je preminula poznata glumica koja je mnogima bila simbol skromnosti, gracioznosti, talenta, istrajnosti i snage, naročito kada je r…h godina na ovim prostorima, zbog braka sa srpskim rediteljem Goranom Gajićem morala da ode iz Hrvatske. Mnogi kažu da im ni u Beogradu nije bilo lako jer su ljudi uporno tražili da njih dvoje izaberu stranu iako je Mira, putujući preko Mađarske i dovijajući se kako zna i ume, pokušavala da stigne da igra pozorišne predstave i u Beogradu i u Zagrebu. Na žalost, u svom matičnom Hrvatskom narodnom kazalištu otpuštena je kao da je bila statista.

I u tom trenutku, kada joj svi okreću leđa, Mira Furlan piše pismo objavljeno u zagrebačkom Danasu, a kasnije kod nas u Politici, svojim kolegama, prijateljima, sugrađanima koji su je osudili zbog nepostojećeg z….a.

Prenosimo delove pisma:

“Ovim putem želim zahvaliti svojim sugrađanima koji su se bezrezervno pridružili ovoj maloj, usputnoj i, po svemu sudeći, ne naročito značajnoj hajci na mene. lako usputna, ona će ipak promijeniti i označiti cijeli moj život (…) Preslušavajući svoju telefonsku sekretaricu, slušajući neshvatljivi broj neopisivo odvratnih poruka svojih sugrađana, čeznula sam za samo jednom jedinom porukom nekog prijatelja. Ili čak ne prijatelja. Običnog znanca. Kolege. Ali takve poruke nije bilo. Ni jednog jedinog poznatog glasa, ni jednog jedinog prijatelja – čovjek se pita da li je to moguće. Pa ipak, hvala im. I onim plemenitim rodoljubima koji mi ljubazno obećavaju “masakr na srpski način” i onim kolegama, prijateljima i znancima koji mi svojom šutnjom daju do znanja da na njih više ne računam.

Hvala i svim mojim kolegama u kazalištu s kojima sam igrala Držića, Molijera, Turgenjeva i Showa, hvala im na njihovoj šutnji, hvala im na tome što nisu pokušali barem razumjeti, ako ne pravdati, moje pismo povodom igranja predstave na Bitefu, pismo u kojem sam pokušala objasniti da je igranje predstave u ovom času za mene obrana naše zajedničke profesije koja ne smije i ne može sebe staviti u službu ni jedne političke ili nacionalne ideje, koja se ne može i ne smije sputavati političkim ili nacionalnim okvirima, jer se to naprosto protivi njenoj prirodi, koja mora, i u najgorim trenucima uspostavljati mostove i veze, kojoj je strana svaka nacionalna međa, koja je u samoj svojoj biti profesija koja ne pozna i ne priznaje granice.”

… “Strahovito je tužno biti prisiljen na opravdavanje, a nedjelo ne postoji. Postoji samo očaj, muka i užas. Preda mnom više ne stoje nikakve odluke koje moram donijeti. Sve su odlučili drugi. Oni su odlučili da ja moram zašutjeti, odustati, zamrijeti, oni su mi ukinuli pravo da radim svoj posao na onaj način na koji ja mislim da bih ga trebala raditi, oni su mi ukinuli pravo da dođem kući u svoj grad, ukinuli su mi pravo da se jednoga dana vratim u svoje kazalište i igram svoje predstave.

Netko je u to ime odlučio i to da mi treba dati otkaz… Ali, hoće li se netko nakon svega ovoga morati stidjeti? I da li ću to baš biti ja, kao što me uvjeravaju moje kolege po svojim pravovjernim intervjuima? Može li se užasom rata opravdati svaka mala gadost počinjena prema svojem bližnjem? Smije li se prešutjeti nepravda učinjena prijatelju ili kolegi u ime velikog svijetlog nacionalnog cilja?

Smije li se u ime osjetljivosti za patnje cijelog jednog naroda ostati neosjetljiv na patnju pojedinca (koji je slučajno isto tako dio tog naroda)? Postavljam ova pitanja svojim prijateljima u Zagrebu koji sad šute, zamjerajući istovremeno šutnju Beogradu.

Upućujem ovo pismo u prazninu, u mrak, ne znajući tko će ga i kako pročitati, niti na koje se sve načine ono može zloupotrijebiti… Možda će ga ipak netko pročitati čistoga srca. Takvom čovjeku ću biti zahvalna.

Za mene su uvijek postojali i uvijek će postojati samo ljudi, pojedinačni ljudi, i ti neki ljudi (Bože, kako ih je malo!) uvijek će u mojoj glavi , bez obzira na sve kataklizme ovog svijeta, biti izuzeti od svih generalizacija. Ja, nažalost, nikad neću moći “mrziti sve Srbe”, niti uopće shvatiti što to zapravo znači. Ja ću uvijek, valjda do trenutka kad se ljubazne telefonske prijetnje konačno ostvare, svoju ruku držati ispruženu prema nekom anonimnom čovjeku s one “druge strane”, čovjeku koji je isto tako tužan, zgranut i na smrt preplašen. Tih ljudi ima i u ovom gradu iz kojeg pišem ovo pismo, a u koji me odvela moja ljubav, ta stvar koju je u ovom času gotovo nepristojno i spomenuti…

Svoje zadnje predstave u Beogradu igrala sam za one očajnike koji nisu “Srbi”, nego ljudi, ljudi kao ja, ljudi koji se gnušaju ove odvratne granginjolske farse u kojoj lete mrtve glave. Tim ljudima, i ovdje i tamo, i sada se obraćam. Možda će me netko čuti. Nikad se neću “odreći svojih beogradskih prijatelja” kao neke moje kolege, jer ne mislim da su ti prijatelji na bilo koji način pridonijeli ovoj katastrofi koja nas je zadesila, kao što se nikad neću odreći ni svojih zagrebačkih prijatelja, čak ni onda kada se oni odriču mene. Znam da je vrijeme uniformi, a one su sve jednake, ali ja nisam vojnik, ne mogu to biti, nisam u stanju to biti, nije moje da to budem.

Bez obzira na to hoćemo li živjeti u jednoj, u pet ili pedeset država, dajte da ne zaboravimo na ljude, na svakoga pojedinačno, bez obzira na kojoj se strani ovog našeg Zida taj dotični slučajno zatekao. Slučajno smo se ovde rodili, slučajno smo ovi ili oni, pa valjda ima još nešto osim toga? Upućujem ovo pismo u prazninu, u mrak, ne znajući tko će ga i kako pročitati, niti na koje se sve načine ono može zloupotrijebiti. Vjerojatno će poslužiti kao hrana za vječno gladnu propagandnu zvjerku. Možda će ga ipak netko pročitati čistoga srca. Takvom čovjeku ću biti zahvalna.

Izvor:Noizz.rs