Poznati restoran u blizini Autokomande, jedan od najprometnijih lokala u Beogradu. Radi 24 sata, uvijek je pun prolaznika jer je auto-put u blizini, ali i redovnih gostiju, kojima je omiljeno mjesto.
Jedan od njih bio je i Šaban Šaulić. Kralj narodne muzike je, kažu, u ovom restoranu provodio svaki slobodan trenutak, nerijetko ostajao i po cijeli dan, uvijek u istom društvu. Sa ulaznih vrata uočili smo jedan sto na sredini lokala, odvojen sa dva drvena panoa i odlučujemo da se tu smjestimo. Konobar prilazi, izvinjava se i govori da je sto rezervisan. Nudi nam da sjednemo bilo gdje na drugo mjesto.
– Mi smo novinari Kurira. Čuli smo da je Šaban Šaulić ovdje često dolazio. Htjeli smo da razgovaramo s konobarom Budom, kojeg je on najviše volio, naravno, ako je trenutno ovdje.
– Nevjerovatno, ali upravo razgovarate sa Budimirom Budom Radovićem, i baš ste hteli da sjednete za sto koji je za Šabana rezervisan. I niste prvi danas.
– Pa za koga je sad rezervisan sto?
– I dalje čeka kralja. Znate, mi ne možemo da se pomirimo s tim da njega više nema. To veče kad je bio u Njemačkoj, ja sam mislio da će doći ovdje, nisam znao da je otišao da pjeva. Ko god je ušao i htio da sjedne za ovaj sto, ja sam govorio “rezervisano je za kralja”. Svima nam je bio jedan od omiljenih gostiju. Ovo je velika tragedija. Nemam riječi. Toliko veliki čovjek, umjetnik, pjevač, prava zvijezda, a opet vrlo jednostavan, tih, nenametljiv. Ušao bi ovdje nečujno sa onim njegovim osmijehom, javio bi nam se i sjeo za sto, baš na ovu stolicu koja je ostala ovako izvučena – priča nam konobar Buda i pokazuje gdje je sjedio kralj narodne muzike.
Pitali smo ga šta je Šaban najviše volio da popije, pojede, s kim je sjedio, o čemu je pričao. I da li je nekad bio neraspoložen, možda nadmen, kao što je to svojstveno nekim muzičkim zvijezdama.
– Nikada, nikada vjerujte mi. On nije znao da se naljuti, prosto takav je čovjek bio. Jedino što mu je ponekad smetalo jeste kada neko od gostiju traži da se slika s njim. Ja mu kažem: “Šabane, ovi ljudi imaju želju da se s vama fotografišu”, a on me pogleda i pita: “Uf, Budo, je l’ mora baš? Ajde slikaću se, šta da radimo”. Eto, to je bila sva njegova “ljutnja”. Skoro uvijek je pio kapućino sa pet kesica šećera, kiselu vodu, ponekad i jeger, a od hrane samo malu pljeskavicu bez luka. S njim je često sjedio Steva Simeunović i ljudi iz tog muzičkog svijeta, a ranije je dolazio i pokojni Mića Nikolić – kaže on i prisjeća se posljednjeg susreta sa Šabanom.
– Prije nekoliko dana je bio ovdje, s njim je je tada došao i kum Bobi Stefanović. Čujem da je i on povrijeđen u nesreći, ali je van životne opasnosti. Šaban se vraćao sa svirke pa su se ovdje našli, inače su često putovali zajedno i družili su se. On je ovdje dolazio godinama, mnogo toga bi još lijepog moglo o Šabanu da se kaže.
Dok se pozdravljamo sa ljubaznim domaćinom kojeg je Šaulić zvao “Buda kralj” i zahvaljujemo se na gostoprimstvu i priči koju je podijelio s nama, za kraj ga još pitamo koliko dugo će Šabanov sto biti rezervisan.
– Ne znam, za sada još čeka kralja.
Izvor/Foto: Kurir