Kum pokojnog pjevača Šabana Šaulića, koji je bio u istom autu kada se dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je pjevač izgubio život ponovo se oglasio kratkim videom iz bolnice, u kojem je iznio nove detalje tragičnog događaja.
– Jedan veliki pozdrav za moje prijatelje iz Valentino OTV televizije. Evo, da vam se javim, nakratko samo, pošto nisam u situaciji da pričam mnogo. Poslije toliko poziva, javljam se da vam ispričam šta se dogodilo, jer znam da vas sve zanima. Nekom drugom prilikom pričaću opširnije, a sada ne mogu jer sam slomljen i polomljen, a i srce mi je slomljeno jer mog Šabana više nema. Ne znam šta bih mogao da vam kažem u ovom tužnom trenutku, jer na svako pitanje kako mi je nemam odgovor. Kako mi je, teško mi je, kako se osjećam, nikako… Da li će biti bolje? Nadam se. Zahvalan sam bogu što sam preživio. Rane i povrede koje imam ne mogu se opisati, ali jedna je najveća – počeo je Stojadinović svoju ispovijest za OTV Valentinovo, govoreći teško i polako.
– Sa Šabanom sam proveo pola svog života, dijelili smo i dobro i zlo, tako da ga ja jako dobro poznajem. Tu posljednju noć neću moći da izbrišem iz glave. Čudno se ponašao, više puta je gledao u sat, kao da je negdje žurio. Nisam ni mogao ni da naslutim šta će se dogoditi. Kada se završio nastup, krenuli smo u hotel, i pošto ga ja čitav život budim, ja sam se s njim dogovorio da ga probudim u 6 i 15. Probudio sam se ranije, ali sam čuo lupanje na vratima. Mislio sam da je sobarica, ali kad sam otvorio, vidio sam njega. Bio je spreman i obučen, sa koferom. Pitao me je zašto se nisi spremio, što me nisi probudio. Znaš da sam ja profesionalac, da ne volim da kasnim. Ja sam probudio Mirsada, sišli smo, i ubrzo smo krenuli, nismo ni kafu popili.
– Krenuli smo Mirsadovim autom. Ja sam mu ponudio da sjedi pozadi, jer je on uvijek sjedio pozadi, ali ovoga puta je odlučio da sjedi naprijed pošto je na zadnjem sjedištu bio Mirsin instrument. Vozili smo se nekih desetak, petnaest minuta. Već me je uhvatio san, bio sam u polusnu, kad sam osjetio snažan udarac, i više ničega se ne sjećam. U jednom trenutku sam se probudio i vidio Mirsada kako sjedi pored mene, u nekom čudnom položaju i teško diše. Nisam ni shvatao da su doktori oko nas, ponovo sam se onesvijestio. Kad su me iznijeli napolje, kad sam se ponovo osvijestio, pitao sam, gdje je Šaban, gdje je Šaban, oni su mi rekli da je on na sigurnom, da se ništa ne brinem, da će sve biti okej. Do bolnice se više ničega ne sjećam. Tamo sam se probudio kada su me premiještali na drugu stolicu za slikanje, jer je bol bio izuzetno jak – ispričao je Stojadinović.
Republika.rs