Isidora Bjelica preminula je 5. avgusta, a njeni kremirani ostaci su, tri dana kasnije, položeni u urnu u Aleju zaslužnih građana na Novom groblju.
“Znali smo da je njena vrsta kancera veoma opasna i prognozne nikada nisu bile dobre. Čudo je da je uopšte uspjela da izdrži osam godina. Mnogo smo joj zahvalni što se borila kako bi što duže bila sa nama”, izjavio je njen sin Lav Pajkić i dodao:
“Spremali smo se za ovaj trenutak, ali za ovakvo nešto nikada ne možete da budete spremni. Pričali smo o ovom trenutku, ali pri svakom takvom razgovoru, mi koji smo joj najbliži, nismo mogli da prihvatimo takav scenario. Odbacivali smo ga i tretirali kao nerealan.”
“Uvijek smo mislili da se ovo neće dogoditi iako smo možda u dubinama srca to znali i osjećali. Vili je jako teško, možda i najteže. Veza između kćerke i majke vrlo je specifična i jaka, iako se često potenciralo kako ona liči na Nebojšu, a ja na majku. One su zaista bile nerazdvojne. Majka ju je stalno savjetovala i bila važan ženski uticaj u Vilinom životu”, dodao je Lav.
Dugogodišnja prijateljica Jovana Hismajer se, sa druge strane, prisjetila posljednjeg susreta sa književnicom.
“Isidoru sam posljednji put vidjela prije nešto više od mjesec dana. Čak ni tada, u tako lošem stanju, nisam htjela da povjerujem da smo posljednji put jedna pored druge. Sjećam se njenih ruku, uvijek su me fascinirale tako krhke ručice koje su toliko knjiga napisale. Tada su bile još nježnije, kao kod neke djevojčice”, ispričala je Bjeličina saradnica.
“Bila je fizički slaba, ali njen duh i bistrina uma nisu se promijenili ni najmanje. Tih par dana u toku popodneva gospodin Pajkić i ja smo bili uz nju dok se ne uspava, a onda bismo izašli preko puta, seli u neki restoran i plakali kao da nema gostiju i ljudi oko nas”, zaključila je Jovana.
Izvor. Story