I dok su brojni igrači s kojima je svojedobno dijelio svlačionicu postali kasnije zvijezde, uspješni treneri ili menadžeri, Elkazu je sudbina namijenila drugačiju ulogu.
Da fudbalski putevi znaju biti čudni nakon završetka karijere na svojoj koži je osjetio Kemal Elkaz.
Njegovo ime se na bosanskohercegovačkim stadionima prolamalo devedesetih godina, bio je sjajan odbrambeni igrač, a kakav je tek mogao biti da se nije pojavio nesretni rat. U prilog tome ide činjenica da je Elkaz sa Mirsadom Hibićem bio jedini Bosanac u juniorskoj reprezentaciji Jugoslavije koja je 1990. godine bila vicešampion Evrope, a potencijal koji je imao prepoznali su i u Hajduku s kojim je kasnije potpisao četverogodišnji ugovor.
I dok su brojni igrači s kojima je svojedobno dijelio svlačionicu postali kasnije zvijezde, uspješni treneri ili menadžeri, Elkazu je sudbina namijenila drugačiju ulogu.
“Većina fudbalera kada završi karijeru, a ne zaradi mnogo, nema mogućnost da bira šta će raditi”, kaže nam Elkaz čiji je izbor bio posao – taksiste. U tom poslu je već preko 10 godina.
“Svaki svoj posao ima prednosti i mane. U ovom mom dobro je što si svoj gazda, radiš kad hoćeš, mada ne smije biti ni ležanja jer on nečega moraš živjeti. Ali, nije to ni sad lako. Desi se i da ti u automobil uđe neko pijan…”
Dobro, ali bude i gospode. Zar ne?
“Vozio sam dosta pjevača, glumaca, ali i fudbalera. Pretpostavljam da vas to posebno zanima. Jedan od ‘mušterija’ mi je, eto, bio Edin Džeko zahvaljujući kojem sam imao priliku da budem u društvu jednog Adriana Gallianija kojeg sam također vozio. Došao je maksuz u Sarajevo da pregovara oko transfera u Milan. Kada sam prijateljima govorio za Gallianijev dolazak skoro niko mi nije vjerovao. Ali, par dana kasnije sve je izašlo u novinama. Kažu: ‘Pa, otkud ti Kemale u tom društvu’, a ja sav onako u šali pravim se važan”, kroz smijeh priča Elkaz i nastavlja:
Je li bilo još nekih zanimljivih situacija?
“Ma, svaki dan nosi neku svoju priču. Bude tu svega. Jedne prilike sam vozio i Sulleyja Muntarija. Znamo svi ko je on, ipak je igrao u Milanu i Interu, a do susreta je došlo kada je Gana igrala protiv BiH. Pokupio sam ga na Grbavici ne znajući ni o kome se radi, držao je neke grickalice u ruci… Danas bi ga usporedili s migrantom. I uđemo mi kroz nekoliko minuta u priču, ide standardna ona priča, da bi on meni pritom rekao da je iz Gane i da je fudbaler. Nabrajam ja njemu neke igrače iz Gane za koje sam čuo, spominjem Essiena, pa Muntarija, a on onako iznenađeno odgovara da je on Muntari. Okrenem se, pogledam malo bolje, kad ono stvarno. Na kraju sam ga odvezao do Radon Plaze i dobio prilično dobar bakšiš.”
Dosta o taksiranju. Danas vas znaju i po tome što ste igrali za Željezničar, Sarajevo, Hajduk…
“Da se nije dogodio rat, možda bi na toj listi bio još koji veliki klub. Ali, šta se može, desio se taj rat koji nikome nije dobro donio. Meni je uzeo najbolje godine. Čast mi je što sam igrao i za Željezničar i za Sarajevo, a posebna priča bila je kada sam kao 19-godišnjak otišao u Hajduk. Od navijača nisi mogao proći ulicom. Split je živio za klub. Svi smo bili kao zvijezde. Potpisao sam četverogodišnji ugovor, mada je bilo jasno u startu da ću se teško izboriti za minutažu pored jednog Vulića, Štimca, pa Hibića koji je najbolji naš štoper svih vremena. S njim sam se družio po cijele dane.”
Biti fudbaler u to vrijeme i danas. Ima li razlike?
“Po meni ima, i to velike. Današnja omladina nije toliko zagrijana za fudbal, ne shvata ozbiljno to sve, a i radilo se dosta bolje s njima nekad. Pratim danas te treninge… Mi smo u Željezničaru, recimo, imali jednog Nenada Starovlaha koji je nama bio strah i strepet. Mene je ispisao iz škole, morao sam ići vanredno da bih mogao dva puta dnevno trenirati, a dolazio je i svima nama kući. Niko nije imao hrabrosti poslije devet da bude vani. S njim smo radili godinama, dok se danas to mijenja iz godine u godinu, pa ko te zakači.”
Žalite li što danas niste u fudbalskim vodama?
“Na nagovor Abdulaha Ibrakovića sam završio trenersku školu, bila je opcija da radim u omladinskom pogonu Sarajeva, ali na kraju od toga ništa nije bilo. Naravno da bih volio da mogu raditi s djecom. Stekao sam dosta iskustva, treniralo me je dosta dobrih trenera i imao bih šta da prenesem”, kaže Elkez na kraju.
U fudbalskim vodama je također i Elkazov sin Dino koji nastupa za juniore Veleža. Došao je, kaže, u odličnu sredinu u kojoj ima sve oslove za kvalitetan rad i napredak.
(Reprezentacija.ba)