Slobodan Bobi Stojadinović bio je Šabanov kum i njegova desna ruka. Sada je, nakon dvije godine, ispričao šta se dogodilo tog kobnog dana.
– Stigli smo u Dizeldorf oko 5 popodne. Vozio nas je jedan prijatelj, imao je dobar automobil. Sjedili smo pozadi i pričali šaljve teme. Posljednjih dana je bio tužan, nije bio on, kao da ga je nešto mučilo. Pričao je o pokojnom Sinanu i o vremenu kako je Sinan provodio dok nije nastradao, rekao je za Sinana da neće dugo, a tako je rekao i za sebe – počeo je priču Šabanov kum.
Posljednji nastupo Šaban je započeo pjesmom ”Odlaziš odlaziš”, ne sluteći šta ga čeka kroz par sati.
– Legli smo da spavamo, nismo spavali ni sat vremena, a on je već ustao i požurivao me. Krenuli smo, zaspao sam u autu, a trenutak buđenja ne mogu da vam opišem, padam, plivam , letim, pojavljuje se svjetlost, kao da sanjam… Kada sam vidio njega pored, i čuo te uzdahe nikada ne mogu zaboraviti, i danas čujem onaj njegov teški uzdah – priča Bobi.
– U bolnicu su me smjestili, nazvala me Gordana, smogao sam snage da joj se javim, rekla je: ”Slobo pa gdje ste šta je s vama?”, rekao sam joj gdje smo, ona me zove i plače na sav glas: ”Nema tvog brata, nema Šaleta mog!” – dodaje Bobi.
– Kada je bila godišnjica pojavio sam se na groblju tačno u 15 do 7, jer sam htio da budem sam uz njega i popričam sa njim. Plašim se da bilo koga vidim, djecu, Gordanu… ja sve njih volim, ali nemam snage da pričam sa njima, ne znam kako bih se ponašao. Kada sam pričao sa Gordanom, plakala je tri sata i rekla mi: ”Kao da sam svog Šabana vidjela.” – kaže Slobodan u emisiji “Premijera Vikend specijal”.
Izvor: Kurir