Bilo je lijepo roditi se 1979. godine u Jugoslaviji. U vremenu harmonije, blagostanja i opuštenosti. Naši mladi roditelji su mahom imali dobar posao u firmi, stan ili su počeli da grade kuću, a u dvorištu je bio parkiran Fića…
Baba i deda na selu, gajili su životinje, djeci slali mrs svake nedjelje, živeli bez bojazni za sebe i naraštaje… Prvi put sigurni da rata neće biti
Mi smo se rodile kada je država bila stabilna, odrasle smo pod srećnom zvijezdom: po cijeli dan smo bili napolju, niko se nije brinuo da li jedemo zdravo (prerađene hrane nije ni bilo, jelo se ono što nam baka spremi nedjeljom sa sela), da li ćemo se smrznuti, da li će nas napasti neki manijak… Rođendani su se slavili sa decom iz komšiluka, jednom tortom i domaćim kiflicama.
Morali smo redovno ići u školu, raditi zadaću, marljivo učiti, a reč učiteljice/nastavnice je bila AMIN.
Dobijali smo sestre ili braću, u pravilnim razmacima od 3 ili 5 godina, jer roditelji nisu brinuli da li će imati novca za još jedno dijete. Nama su ispunjavali želje. Sjećam se majčinog pitanja: “Šta želiš da ti mama rodi? Batu ili seku?”
A onda se desila 1992. godina: rat, neimaština, beda, izbeglištvo… I tad smo bile srećne, a da li znate zbog čega? Naučile smo da raspoznajemo bitno od nebitnog. Nema tog ljubavnog problema koji bi nas tada poljuljao. Ej, ja sam preživela rat, preživeću i tvoju nevjeru…
Taman kada smo pomislile da ne može gore, desila se 1999. godina i bombardovanje. Život nam je održao još jednu lekciju: “Uvijek može gore, ali i to najgore prođe!”
I stvarno je to sve prošlo, a mi smo izašle jače. Naučile smo kako prevazići poteškoće, a za depresiju nije bilo vremena. Bile smo pobednici. Što se ne može reći za generacije koje su došle poslije nas…
Sada, 2021. godine, ponosno gazimo kroz četrdesete. Znamo kako preživjeti rat, kako skuvati čorbicu od koprive, kako preživjeti inflaciju, kako se sakriti tokom bombardovanja, ali i kako nositi visoke štikle, voditi uspešnu kompaniju, smršati u rekordnom vremenu, izgledati kao holivudska zvezda…
Najvažnije od svega: mi, rođeni 1979. godine znamo da cienimo život, jer poznajemo previše ljudi koji više nisu u mogućnosti da uživaju, jer više nisu među nama….
(Stil.kurir.rs)