Simbol je jedna od najčešće korištenih stilskih figura u pjesništvu. Predstavlja riječ ili sintagmu koja konkretan pojam upućuje na apstraktnu pojavu. Taj pjesnički postupak je upotrijebljen i u jednoj od najpoznatijih pjesama kralja narodne muzike Šabana Šaulića „Dva galeba bela“.
Pjesma je objavljena na istoimenom albumu 1979. godine, a uz „Dođi da ostarimo zajedno“, „S namerom dođoh u veliki grad“, „Gordana“, „Sneg je opet Snežana“, ili „Uvenuće narcis beli“ spada u Šaulićeve vječne klasike kojima je sebi izgradio status kralja narodne muzike.
Numeru je napisao Rade Vučković koji je autor mnogih neprolaznih hitova kao što su i „Kako si majko, kako si oče“, „Dođi da ostarimo zajedno“, „Nisam te se nagledao“. Interesantana je i činjenica da je Šaulić komponovao muziku za pjesmu.
Sama pjesma je protkana pomenutim simbolima. Galeb, more, noć, bura, stijena, slomljena krila, zora. Više je nego jasno da se pomenuti pojmovi donose neko simbolično značenje. Šarl Bodler, pjesnik koji je ponajviše proslavio simbolizam u svojoj pjesmi „Albatros“ ima stih „Tom knezu oblaka i pjesnik je sličan“, dok u Šaulićevoj stihovi kazuju „I ptice vole kao i ljudi“. Na osnovu toga saznajemo da je neka lična ljbavna drama simbolima pretočena u avanturu dva galeba.
Burna noć u kojoj dva galeba lete nad morskim prostranstvom, te jedan slijeće na stijenu zbog slomljenog krila, a drugi ga napušta zbog čega se prvi baca u morske dubine, priznaćete, pojačava sliku ljubavnog kraha, te joj dodatno daje na težini. Ptica slomljenog krila je isto što i čovjek slomljenog srca. Inertno, letargično i malaksalo stvorenje bez volje za životom.
Refren, kako to obično bude, služi da poentira osnovnu misao pjesme. Šaulićevi refreni su po tome specifični, jer u njima dolazi do izražaja sva raskoš njegovog glasa, a refren ove pjesme taj fenomen podvlači stihom „za zlu je sudbu svoju ne krivim“.
Kad je ljubav od bola jača, kad nadahnuće nadjačava razočaranje, kada se iskreno predate nekome, tada ne sputavate druge da slobodno lete. Bez obzira što je takav postupak poražavajući, u ovoj lirskoj tragediji čak i fatalan, na neki način je oslobađajući i za onoga koji ostaje sputan.
Kad se sve uzme u obzir, ostali smo bogati za neprolaznu pjesmu, ispunjenu divnim simbolima, neprikosnovenim glasom i lirskom dramom, koja nas skoro 40 godina navodi da tragamo za smislom kada smisao nije očigledan, koja nas tjera da razmišljamo dublje i pronicljivije, te da stvari oko sebe ne doživljavamo jednolično i ne uzimamo zdravo za gotovo. Kako je i sam Vučković izjavio:
–Moje su pjesme duže od života.
Piše: O.TOŠIĆ
expresstabloid