Sada je svima, roditeljima Nedimu i Albinki Šabić, sestri Jasmini, spasitelju Osmanu Adžemoviću, komšijama, učenicima, ljekarima, onima koji su pomogli, kristalno jasno, 13-godišnji Mehmed Šabić Meho Beton dobio je najvažniju bitku, bitku za svoj mladi život.
Roditelji sretni
Njegovo srce izdržalo je što mnogi ne bi mogli, 15 teških operacija, oko stotinu narkoza i teških buđenja, nesnošljive bolove na 70 posto izgorjelog tijela, 19 mjeseci kanilu u grlu pomoću koje je disao. Mali-veliki heroj zbog toga je dobio nadimak Beton i nosit će ga dok je živ.
Od prije nekoliko dana, Meho je nastavio školovanje, koje je prekinuto tačno 15. jula 2017. godine, kada je vatra buknula u šupi njegove porodične kuće u naselju Čiriš u Gračanici. Da u tim trenucima u blizini nije bilo komšije Osmana Adžemovića, koji je Mehu izbavio iz žive vatre, ove današnje priče ne bi ni bilo.
Otac i majka Nedim i Albinka danas su sretni što su Mehu nakon 20 mjeseci ispratili s ruksakom u školu. Zahvalni su svima, ljekarima, dobrim ljudima što su bili uz njih…
Vježba pisanje
U OŠ “Hasan Kikić”, u 8-2 razredu, na času matematike zatekli smo Mehu s drugaricama i drugovima. Priređen mu je topao doček. Razrednica Edina Devedžić kaže da se Meho trudi da nadoknadi izgubljeno vrijeme i gradivo. Vježba da piše jednom pa drugom rukom. Na njima su vidljivi ožiljci teških operacija kojima su ljekari Mehi ispravljali prste zgrčene od opekotina.
– Sretan sam što se sve ovo završilo, što sam ostao živ. Borio sam se, ljekari su me svugdje prihvatali kao svoje dijete. Uz mene su bili moji roditelji. Dosta je bilo bolnice, operacija, zavoja, lijepo je ponovo biti sa svojim drugarima. Trudit ću se da ih stignem, koliko mogu – kaže danas sretni dječak Meho Beton.