Dan vjenčanja je ono o čemu, kao o prizoru iz bajke, sanja gotovo svaka devojka, ali s obzirom na finansijsku situaciju, može i vrlo lako da se pretvori u računicu kako će se sve isplatiti.
Mladenci tako računaju na deblje koverte od svatova i često prave aranžman sa restoranima da ih isplate po završetku slavlja. Našoj redakciji javila se Marijana I. (26) iz Leskovca koja je svojim primerom ipak htjela da skrene pažnju i na onu drugu stranu, koja nas uči tome šta je, zapravo, život.
Udala se, kako kaže, prošle subote, a s obzirom na to da je nezaposlena, ona i njen suprug Mladen dugo su vagali koliko i kakvo svadbeno veselje da naprave. U pomoć su priskočili roditelji obe strane, pa su, računajući na goste široke ruke, bili tu negde – knap sa parama. Ipak, jedna koverta ostavila ju je u suzama.
“Ni slutila nisam da ću na kraju dana svog vjenčanja toliko plakati. Mladen i ja smo, kada smo sve goste ispratili kućama, seli sa kumovima da pregledamo poklone i isplatimo gazdu restorana i muziku, a onda sam ugledala kovertu na kojoj je rukom bilo napisano “Za moju Maru…” Prepoznala sam odmah rukopis svog deke Svetozara, a i on je jedini koji mi je tako tepao od kad sam bila mala. Otvorila sam kovertu i imala šta i da vidim”, priča ova mlada žena drhtavim glasom.
Tada ju je sva surovost, na koju tako mlada i neiskusna nije još navikla, pogodila pravo u srce i dušu. U koverti je, naime, zatekla novčanicu od 100 dinara. I jednu ceduljicu…
Zlato dekino, ja sam danas najsrećniji i najponosniji čovjek na svijetu, jer gledam kako moja krv, ono malo čupe koje sam cupkao na koljenima, postaje samostalna žena i stvara svoju porodicu. Poklonio bih ti cijeli svijet kada bih mogao, ali ne mogu, nemam više… Ovoliko sam odvojio, sa željom da kupiš sebi jednu čokoladicu. Znaš onu, koju sam ti kupovao uvijek kad te sačekam iz vrtića ili posle škole, ili kada je trebalo da te podmitim da uradiš domaći na vrijeme? Pojedi je sutra, poslije svih ovih torti i kolača, i ostani uvijek ono moje nevino dijete, a tvoj deka će, dao Bog, dočekati i tvoju djecu. Volim te najviše na svijetu”, pisalo je drhtavim rukopis na običnom komadiću papira.
Znala je, nastavlja Marijana, da dekina penzija nije velika i da često sastavlja kraj sa krajem, ali se sada osjetila poraženom.
“Ni ja nisam imala posao, ali sam odlučila da ću svu svoju snagu ubuduće usmeriti samo na to da se što prije zaposlim i da mogu da pomognem svom deki. A čokoladicu sam kupila odmah ujutru i bila mi je draža od svih svadbenih poklona koje smo dobili”, završila je ona.
novi