Bila sam u 9-om mjesecu trudnoće kada me muž ostavio i otišao sa nekom mlađom da živi u drugi grad. Ostavio je mene, dvije kćerke i treću koja se trebala roditi svakog trenutka. Nadala sam se da će se vratiti, ali nikada nije ni nazvao.
Ostala sam samohrana majka 3 kćerke, a kako bih im obezbijedila što bolje uslove, odjeću, hranu, knjige znala sam raditi i po 16 sati dnevno.
Žuljevi na rukama i nogama nisu stizali ni zarasti, a već bi se novi pojavili. Godine su prolazile, patnja bila sve veća, sve dok jednog dana slučajno nisam naišla na muškarca kojeg je žena koju je volio kao Boga ostavila jer nije mogao imati djece. Kako se kaže, s*erilan je.
Upoznali smo se, ne mogu reći zavoljeli, jer prekasno je da se istinski voli, ali se poštujemo i lijepo nam je zajedno.
Najvažnije prihvatio je moje kćerke, a još važnije i one su njega. Konačno nakon 5 dugih godina mirno zaspim, ne razmišljajući za budućnost i mene, a i mojh kćerkica.
