Prije 28 godina moja porodica je stala između mene i moje jedine iskrene ljubavi, zato što je Albanac, student iz moje grupe.
Po mom ocu morao je biti ili Srbin ili nikako. Na kraju mu se ta želja i ispunila, a meni su najljepše godine života protekle u suzama i batinama, ali imam dvije kćerke, dvije vile. Na kraju je moj muž pijan poginuo.
Čekam sestru prošle nedelje na Nikoli Tesli, kad iz mase se pojavljuje mladić, crna kosa, visok i lijep, prepoznatljiv hod, nisam mogla da vjerujem, za njim idu dve tinejdžerke, svi međusobno razgovaraju. Za njima dovikuje na nekom jeziku žena, mlađa od mene, lijepa, njegovana. Sve troje se odazivaju.
Za njom, visok i dalje mršav, prosijede kose, sijede brade, sa torbom na ramenu i hoda kojeg bih prepoznala među hiljadu muškaraca, pojavi se on. Ostala sam skamenjena.
Prvi put da ga vidim još od one večeri kad me je plačući molio da krenem sa njim u Holandiju. Prođoše pored mene, nije me prepoznao. Život je jedan, voljela bih da sam davno imala više hrabrosti.
novi