Brinula sam se o starcu iz komšiluka skoro 3 godine sve dok prije 2 mjeseca nije napustio ovaj svijet.
Bio je teško bolest.an i niko od njegove djece i unučadi nije obraćao pažnju na njega, nikada niko iz grada nije došao da ga obiđe, a imao je 3 sina i dvije kćerke.
Meni ga je bilo žao, mada su svi u selu govorili da “igram” oko njega zbog njegove penzije, zbog njegovog imanja, čak su govorili da se sa njim ONO za novac.
Moja dobrota me mnogo koštala i niko nije vjerovao da mu pomažem iz sažaljenja.
Inače je 30 godina živio i radio u Njemačkoj i bio je baš bogat, ali tih zadnjih dana novac mu nije mnogo pomagao. Nakon što je preselio na drugi svijet počeli su dolaziti sinovi, kćerke, snaje, zetovi, unučad… “dijeiti imanje” kome koliko i gdje. Međutiim, juče je otvoren testament i svo imanje i sav novac je ostavio meni… kuća, vikendica, zemlja, šume… novac… sve, sve, sve je ostavio meni koja mu nisam nikakav rod.
Jedino me je zadužio da polovinu novca koju je ostavio podijelim u humanitarne svrhe, kome mislim da treba da dam.
Iskreno ne mogu da vjerujem izgleda da se isplati biti dobar i u ovo današnje “šugavo” vrijeme.
Njegovi sinovi, pogotovo kćerke i unuci su jako teško prihvatili ovaj testament, čak su najavili i ta će da me tuže, ali kako mi je notar rekao vrlo teško će to mođi poništiti.
Iskreno sretna sam što sam dobila sve ovo, teška su vremena, ali mnog mi je draže što njegova djeca nisu ništa dobila i kada bih sve ovo što sam naslijedila morala podijeliti u humanitarne svrhe ne bih žalila.”
