Svetlana Ceca Ražnatović prvi put je otvorila dušu i progovorila o najtežem periodu u svom životu. Ceca je za Srpski telegraf otkrila kako je proživjela dane u zatvoru 2003. godine, kada je u akciji “Sablja” uhapšena zbog držanja velike količine oružja bez dozvole i pronevjere novca u FK Obilić. Kako sama kaže, to iskustvo ne bi poželjela ni najvećem neprijatelju, a 2003. godina ostala joj je u najružnijem sjećanju.
– Poslije pritvora 2003. godine, ja sam doživjela ogromnu satanizaciju ličnosti. Doživjela sam nepravdu. Nikom to u životu ne bih poželjela da preživi, ni najvećem neprijatelju. Ja neprijateljima želim da prevaziđu mržnju prema meni i da nađu sebe i svoj mir. Poslije nošenja nanogice, takođe sam preživjela ogromnu neprijatnost i uvrede. Feljtone o meni! A niko ne zna pravu istinu sem porodice i pravih prijatelja, šta se tu dešavalo, zašto sam prihvatila nanogicu. Možda ću jednog dana ispričati i kako sam prihvatila nanogicu i šta sam morala da uradim. Možda ću knjigu da napišem, da nešto sačuvam i za sebe – rekla je Ceca i otkrila koliko ju je to iskustvo promijenilo.
– Uvijek volim da kažem: “Ne osuđuj čovjeka, ne nosiš njegove cipele, ne znaš kako mu je!” Kroz iskustvo koje sam doživjela možda sam imala stavove i osuđivala ljude. Život je znao da me demantuje, svi smo mi ljudi i možemo da pogriješimo. Generalno, poslije svih životnih iskustava više nikome ne sudim dok osobu ne upoznam. Više ne donosim sud ni o kome niti bilo koga komentarišem. Život te dovede u situaciju da drugačije razmišljaš. Imaš drugačije životne parametre i drugačije gledaš na život. Samo znam da me životni problemi, nedaće, udarci koje sam dobila od ljudi i bol koji sam preživjela nisu naveli da mrzim ljude. Ja volim ljude, obožavam da se družim i vesela sam osoba po prirodi. Duh djeteta nosim u sebi i puna sam životne energije. Mislim da mogu puno da pružim kao umjetnik i opet kažem, život je vrlo nepredvidiv, a puteve biramo – objasnila je pjevačica.
Svetlana kaže da su dani u zatvoru nedaća koju je uspjela da prebrodi zato što je jaka žena, ali da su ostali ožiljci.
– Reče moja pjesma: “Živ se čovjek na sve navikne”. I navikne se, to su takve okolnosti. Čovjek ne zna koliko je jak dok ga ne zadese neke stvari u životu. Nije ni svjestan koliko može da izdrži dok ga ne zadesi neka nedaća. Čovjek može da bude jači i od najjače životinje. Ja sebe smatram jakom ženom iako su mi, sad ću se malo našaliti, leđa puna noževa. Od onih što ti gledaju u leđa. Opet, to je život, ja idem sa tim noževima dalje i dišem punim plućima. Ne daj bože nikome, ali eto, prebrodila sam i to. Ja ne vjerujem u onu: “Sve što te ne ubije – ojača te”. Moglo je i da me zaobiđe, ništa me nije ojačalo. To su ožiljci koje ću nositi zauvijek i koji nikada neće zarasti. Oni su vidljivi, ali idemo dalje – iskrena je Ceca.
U tom periodu najteže joj je palo što nije mogla da bude uz kćerku Anastasiju za njen peti rođendan, čega se i njena kćerka danas sjeća.
– Anastasija je slavila svoj peti rođendan, a pored sebe nije imala ni oca, ni majku, ni tetku. To ću zauvijek pamtiti, ali nije problem što ja pamtim, već što je ona zapamtila. To je žalosno. Meni nije žao mene, već nje što je ona upamtila. To je dio njenog djetinjstva, a nije bila ni kriva ni dužna. Bogu hvala, izrasla je u lijepu i zdravu djevojku i smatram to svojim uspjehom. Najbitnije je da je ona zdrava osoba. Nije njima bilo lako djetinjstvo. Ranije su sazrijevali nego ostala djeca – tvrdi folk zvijezda, koja oštro negira spekulacije da su je u to vrijeme štitili uticajni prijatelji.
– Dabogda ne štitili nikoga ako su mene štitili. To je moj odgovor ako su me štitili prijatelji političari.
Ražnatovićeva kaže da nije imala nijednu prednost tokom nošenja nanogice jer je imala kretanje ograničeno na minimum.
– Prednost nanogice je prednost pritvora, što imaš sve mogućnosti kućnih resursa, tj. cijelog svog imanja. Ja nisam imala te privilegije koje su imali svi ostali, ja sam morala da budem isključivo u dnevnoj sobi i po vertikali u svojoj spavaćoj. Znam da su Marko Mišković i moj prijatelj Milo Đurašković, dok su nosili nanogicu, mogli apsolutno svuda da se kreću u svojoj kući. Čak su mogli da igraju i fudbal u dvorištu, a ja sam bila osuđena samo na dnevnu i spavaću sobu. Nije mi bilo dopušteno da se šetam po cijeloj kući, što je zakonski nepojmljivo. Nisam mogla nikoga da dočekujem na vratima, a imala sam dvije bebe u kući. Po zakonu ti sljeduje da možeš da odeš dva sata do grada, ja nisam imala ništa. Ako krenem malo dalje od propisane maršrute, odmah neko zove. Kažu: “Poremetili ste radijus kretanja”. Iživljavali su se! Sjedila sam osam mjeseci na tabureu i na jastucima – zaključila je Ceca za Srpski telegraf.
Republika.rs